Header

PEDESET KOZLUČKIH RADOSTI

Na jučerašnjem maratonskom poslovnom putovanju sa nekom ekipom od Tuzle prema jugu Srbije i nazad, desilo se da kroz Kozluk proletim bez sekunde zadržavanja

- i u polasku, u ranu zoru, i u povratku, pokasno uveče. No, ipak, i pri tim „prolijetanjima“, urezali su mi se neki utisci, dovoljni da iznjedre ovu priču.


Piše:Hasan Hadžić


Ujutro, dok se mrak još nije bio skroz podigo, zaista je upečatljivo i moćno djelovala novopostavljena svjetiljka na potkrovlju kuće, tamo gdje se „lomi“ krivina na ulazu u Kozluk iz pravca Zvornika. Podjednako su ta kuća i svjetiljka uočljive i kad se ide iz suprotnog smjera – iz središta čaršije.

Kuća je pripadala Nuriji Džiniću, kojem je dva dana ranije obavljena dženaza (rahmet mu duši!), a svjetiljka je na nju postavljena samo petnaestak dana ranije, kako je već pominjano u nekom od prethodnih tekstova. I upravo te činjenice hoću da posebno istaknem, da povežem dva vremenski bliska događaja – jedan „svijetao“ i radostan i drugi tužan, ali sudbinski neizbježan, oko kojih su se splela moja razmišljanja.



Naime, i Nurija i njegovi bližnji su sigurno bili svjesni da se – uz poodmakle godine i bolesti – njegov život gasi, ali su, ipak, našu ekipu za ugradnju svjetiljki toplo dočekali i pristali na to uznemiravanje upravo kad je hasti mir bio najpotrebniji.

To je samo još jedna potvrda onoga što stalno ponavljamo otkako je započeta akcija „Svjetlost“, kao simbol novog buđenja i uzdizanja ove „klonule“ čaršije: da se želja za njenim oživljavanjem razbuktala i da je neugasiva kod Kozlučana, ma u kojoj dobi i ma gdje bili.

A u povratku, oko deset uveče, bio sam puno obradovan mnoštvom svijeta na ulicama, naročito u centru Kozluka. Da li je to u prilivu dijaspore ovog ljeta oboren neki rekord, ili je jednostavno neodoljivo ugodna noć baš u tom trenutku sve živo – i one stalno boraveće i one gostujuće – izmamila vani, to ne znam.

Ali znam da me taj prelijepi prizor snažno podsjetio na one neke godine kada je Kozluk, tokom cijelog ljeta, a naročito u noćima uoči 27. jula - dana velikog vašera, izuzetnom živošću i brojnim gostima bio na dičnom i podalekom glasu. Svojim korzom, kafanama i kafićima, plažom na Drini i uopšte snažnim pulsiranjem svekolikog života, zasjenjivo je i mnoga veća mjesta.

Nakon rata sam takvu živost u Kozluku zapazio samo na slici sa proklanjavanja (obnovljene) džamije kojem, nažalost, nisam mogo prisustvovati. Često sam tu sliku, sa načičkanim narodom – od džamije pa prema Luci i Jedreni, objavljivo i ponavljo u prethodnim tekstovima.

A pošto, da ponovim još jednom, pri sinošnjem prolasku kroz Kozluk, nisam bio vremenom i tehnikom pripravan da slikam i ovjekovječim nove zadivljujuće noćne prizore, prva slika ispod ovog teksta će ponovo biti ona dobro poznata sa proklanjavanja. Kao mala utjeha za pomenuti propust, jer je sinoć na istoj toj lokaciji Kozluk baš bio uzavreli grad.

Čvrsto vjerujem da to neće biti takva poslednja noć pa ću, dodatno inspirisan time, evo, u svečarskom tonu objaviti da je u zadnjoj turi rada naše majstorske ekipe dostignuta brojka od pedeset ugrađenih svjetiljki. To dođe ko neki mali jubilej. Pedeset malih koraka, a velikih kozlučkih radosti.

Naravno, rano je za bilo kakve proslave, jer upravo treba da stigne nova isporuka svjetiljki od proizvođača, pa će se pomenuta brojka stalno uvećavati. a o nekom malom sobetu ćemo razmišljati po okončanju akcije „Svjetlost“.

Donijeću ja tikvica, bundeva, boranije i još koječega – plaho mi se savza u Skočiću oporavila, mašala. Terza, koji ne da se ni čaša voda popije iz fonda Akcije, vjerujem da će osvjetlati obraz sa kojom humanitarnom konzervom, ima toga u Njemačkoj – da pojačamo ugođaj! A ko zna, možda i naš Samir – koji stvarno ima opasnu lovačku opremu – konačno jednom nešto i ulovi. E, onda bi to već bila gozba, evo mi ti, a bez trunke korupcije i rastrošnosti!

Malo šale ne škodi, ali svakako ćemo na kraju - uz ove ili one pite, ćase pod kajmakom ili šta već - do u najsitniji detalj prezentovati sve informacije i podatke o Akciji, te sa svim njenim učesnicima i ostalim Kozlučanima naširoko se posavjetovati o tome koji su naredni koraci da se nastavi ohrabrujuće započeti povratak ove čaršije svojoj tradiciji i namu u mjeri u kojoj je to moguće.

I na kraju da napomenem da je ta jubilarna, pedeseta svjetiljka, bez neke posebne selekcije i plana, ugrađena kod Malke Tičević. Nije Malka za to urgirala, ali jeste se silno obradovala dolasku naše ekipe, a vjerujem da je na tu vijest ustreptalo i srce njene šćeri – Senade Wimer u Austriji. Pričaju mi da je ona među primjernim humanistima i humanitarcima – da nijedna akcija pomoći zavičaju nije prošla bez njenog učešća.

Još je u zadnjoj turi svjetiljka ugrađena i kod Sadike Nuhanović, a nakon tih pedeset prvih slijede nove svjetiljke i radosti – dok svaki ćošak Kozluka ne bude blještao po cijelu noć. Ugodan ti dan, rad, odmor i sve ostalo Kozluku, ma gdje bio!

Hasan Hadžić(kozlukonline.com)