Header

IMA DA SIJA KO VENECIJA

Kad bilo gdje ugradimo novu svjetiljku u okviru akcije „Svjetlost za Kozluk“, nije to, tek tako, još samo jedno svjetlo, već nešto znatno više.

Piše Hasan Hadžić


Mi iz Tima to ponavljamo stalno, ali naročito nam je drago da i vi u svojim komentarima na ovoj stranici, ali i u svakodnevnim usputnim opaskama u mahalama (a evo, fala Bogu, i naroda iz dijaspore se poprilično ovih dana sjatilo) na isti način doživljavate ovo što se radi.

Svaka svjetiljka je jedan proplamsaj nove nade u ponovno oživljavanje ove lijepe, ali predugo umrtvljene, učmale i obeznađene čaršije. Svaka ona otvara vrelo sjećanja na događanja u vremenima kad je ovo mjesto bilo baš „uzavreli gradić“. Ali nas i upozorava, poziva i podstiče da – ako već ne možemo vratiti onaj i onakav isti Kozluk – onda mu bar moramo više dolaziti i više truda ulagati da se trgne iz mrvtila u koje je zapo. Svi pomalo - i biće onda puno!



Kad pomenuh naviranje sjećanja, dok je ugrađivana svjetiljka kod Nurije Džinića, na onoj baš istaknutoj pozicji pred krivinom prema Zvorniku, ja sam živo zamišljo one nekadašnje kolone navijača „Minerala“ kako se slivaju na neku važnu utakmicu, recimo Mineral – Mladost (Divič), što je bilo neka mala ovdašnja kopija El Clasika, odnosno duela Reala i Bercelone.

Neki dan sam iz knjige priča Rizvana Rizvića (Mustafe Roba) uspio da pročitam sjajan opis vruće atmosfere sa takvog jednog derbija, koja je proključala kada je nogometni čarobnjak, Salko Hegel, u odsudnim trenucima, kada se „lomila“ utakmica, postigao maestralni gol iz slobdonog udarca, pa se to danima slavilo i Divičanima prkosilo. Ko što bi i oni činili kad pobijede.

Nurija ima 92 godine, zdrav i živ bio, i stao je uz „Svjetlost“, zajedno sa hanumom i šćerima. Svi su oni toplo primili našu ekipu, a njegova Amela (sada Isanović) je tome posvetila i sjajan tekst „Više od svjetla“. Vratite se malo unatrag na ovoj stranici, pa pročitajte ga obavezno ako već niste.

Da, da, ima Kozluk tih potencijala - „bisera rasutih po cijelom svijetu“ i može biti ponosan što se nisu „odasuli naskroz“. Naprotiv, ova akcija je jedan od dokaza kako ih snažno i magnetično privlače zavičajni korijeni - samo im treba dati pravog povoda.

Ili, recimo, kad smo obasjavali kuću Muhidina Jukića Mujde, ja sam se sjećo da smo se mi kao momci i djevojke iz Skočića načičkavali na terasi tadašnje Bosanske kafane, ili Kod Hadžije ili Kod Mire(Ajše) ... Nerijetki od nas su tu prvi put oprobali „magični“ okus koka-kole, ali je glavni cilj bio da odatle, pred mrak, izvidimo da li su na čuveni korzo (tokom cijelog jula je trajo) došli neki živi predmeti čežnje – neka Janjarka ili Šepčak ili Bratunčanin ili da li je tačno da je ona Kozlucka razbatalila s onim kicošem ... odakle li ono bi?

Pa, ako taj ili ta prođe pored naše osmatračnice kod Hadžije jedno dva, tri puta – onda je to bio dobar signal za operaciju prilaženja (ili neposrednijeg nametanja - od cura) kad se još malo omrkne i nasabere kuraži.

Da, da, samo pošta je tada imala telefon i sve se zakazivalo nekim znatno komplikovanijim vezama. Ali je bilo daleko romantičnije i uzbudljivije. Što rekla jedna moja starija kona – kako se ovi mladi danas uopšte požele kad pilje jedno u drugo po dvajesčetir sahata na onim skalamerijama?!

I svi drugi punktovi, gdje smo do sada ugrađivali svjetiljke, pratile su priče okupljenog naroda - da je tu nekad bila meraja za sjedeljke omladine, ili neko mahalsko igralište ili neka klupa rezervisana za one "nakvašenije" ...

Ranije smo već pominjali da je prva svjetiljka u glavnoj ulici ugrađena kod Mide Banjanovića Dide. Uz već pomenutog Nuriju i Mujdu, danas (ili bolje reći večeras , kad ne bude ulične rasvjete) zablještaće još nekoliko kuća u glavnoj ulici. Naša foto-reporterka Femka je propratila cijelu tu operaciju na nogama bolujući neku tešku ljetnu gripu, a i ja nešto slično bolujem i, za razliku od nje, makar ležeći, evo radim - kišem i pišem. Nije lahko s Terzom, ne da on nikom bolovanje, izuzev sebi, i to svako malo.

Elem, Femka s lica mjesta, riječju i slikom, javlja da su se danas u glavnoj ulici „ponovili“ osvjetljenjem i Ehlimana Rešić, Ševka Imamović, Alden Osmanbegović i Šuhra Imamović. Boga mi je već polijepo „prošarana“ naša glavna džada. A razbuktaće se ona uskoro cijela! I sve druge mahale i svako ćoše Kozluka! Ima da sija – ko Venecija!

Hasan Hadžić/kozlukonline.com