Header

MOJ PRVI RAMAZANSKI POST

Kozluk je te godine prilično rano obijelio. Umjesto crvenih krovova, debele naslage snijega prekrile su kuće. Samo se na pojedinim mjestima  blizu odžaka nazirao poneki crijep.

Iz odžaka su se izdizali sivkasti dimni stubovi, a  miris dima i vatre  širio se mahalama. Na krovnim završecima, skoro pravilno raspoređene, visile su ledenice. Špicaste, različitih dužina, krasile su i kitile krovne strehe. Na strujnim žicama između štendera i bandera, odmarali su golubovi, a voćke oko kuća zauzeli su vrapci i ptice sjenice. Čisto, plavo i vedro nebo bilo je prošarano dimnim oblacima koje je nadlijetalo nekoliko jastrebova.
Gugutanje golubova, cvrkut sjenica i vrabaca, te miris dima koji je lelujao iz dimnjaka, oslikavali su životnu idilu koja je vladala u mahali. Samo je prividno uspavana priroda, skrivena ispod debelog sloja snijega  snila o proljeću. Posebnu živahnost mahalama ispunjavajući je radošću i smijehom, davala je vesela dječija graja. Prostora za plazanje, grudvanje i druge zimske igrarije bilo je napretek i na sve strane, a glavni biser tog ambijenta bio je veliki broj djece, malih stanovnika naše mahale.

Dok su se djeca bezbrižno igrala po mahalama Kozluka, stariji su se uveliko spremali za prvi dan ramazana i posta. Spremanje raznih jela za sehur i rano ustajanje na ručak, bila je glavna preokupacija svih mještana. Lijep i ugodan miris pržene halve dominirao je cijelom mahalom.
Uoči prvog dana ramazana na akšam se pale kandilji na munari i klanja prva teravija. Cijeli se Kozluk priprema za post i za ramazan, a saznao sam da i nekoliko starije djece žele da ovaj mjesec isposte. Dok smo očekivali sumrak i paljenje kandilja, grudvama snijega smo gađali ledenice na strehama, takmičeći se ko će ih više pogoditi i oboriti. U žaru igre, nismo ni primjetili dvojicu komšija koji su nam se laganim koracima približavali.
- Ko od djece ne bude postio, zatvoriće ga na Bajram u čenifu – javio se prvi komšija Nurija.
- Neće ba svu djecu, ove mlađe neće - reče Mehmedalija.
- Kolko godina imaš Mustafa - upita me Nurija.
- Iduće godine ću imati šest - rekoh.
- Uh! Uh! Onda moraš i ti postiti, ako nećeš da i tebe na Bajram zatvore u              čenifu - reče kroz smijeh Nurija.
- Hahahahahaha, neće biti jedini, smijući se reče Abdulah. Ima njih još dosta, hahahaha - nastavi sa smijehom.
- A mene? Zar i mene - upitaše uglas Meho i Osman.
- Pa sve vas, imate isti broj godina. Morate postiti, isto kao i mi - kroz smijeh reče Mehmedalija.
U užem komšiluku, bilo nas je desetak istog godišta, sa malom razlikom od par mjeseci.
Ja sam svakako imao želju da postim, pa me zatvaranje u čenifu nije ni brinulo. Iskreno, nisam ni vjerovao u takvu kaznu. Čvrsto sam odlučio, ako Bog da, da ću početi postiti. Moj stariji brat Salko, moj uzor u mnogo čemu, ima devet godina i već posti.
Napustio sam društvo i utrčao u kuću da saopštim svoju odluku. Pored furune sam primjetio sestre kako spremaju hranu. Na sećiji je sjedila mati, u rukama je držala mlin za kahvu i pratila rad sestara oko spremanja jela. S vremena na vrijeme, majka im je davala i pokoju uputu. Ispred sećije, pored mangale, sjedio je babo i savijao duhan u “patke”. Patka duhana je ustvari par listova duhana iz kojih se povadi korijenje i žile, te se posebno savije i presuje da bi se kasnije duhan mogao sitno izrezati.
- Nemoj Juso da ti se ta duhančina raspe i ode po ćilimu i ponjavama – čuh majku Safiju.
- Ma neće, ne boj se, odgovori otac. Nije mi ovo prvi put da radim!
- Pa zato i govorim što ti  nije prvi put. Ne daj  Bože, da još propuriš i ćilim cigarom - nastavi mati s upozorenjima.
Ćilim je zaista bio upečatljiv, a njegovim crveno-crnim bojama, ugodan i lijep kontrast davale su svijetle ponjave, koje su bile pružene na prijelazima iz sobe u sobu.
- Nisi valjda ogladnio - upita me mati vidjevši me da ulazim.
- Sad će večera, nek se strpi - dobaci sestra Begzada.
- Sačekaću - rekoh. Hoću da ustanem rano na ručak i da ako Bog da postim.
- Hahahahaha! Kad bi ti mogo biti tako dugo gladan - kroz smijeh mi reče sestra Magbula.
- Mogu. Ja sam isto veliki, skoro ko i Salko - odgovorih i sam sumnjajući u svoje riječi.
- Mašala sine! Probaj, pa ako budeš mogo elhamdulillah - javi se otac.
- Još si ti mali, Mustafa. Nagodinu ako Bog da - s prizvukom radosti, reče mi mati.
- Ja hoću da postim! Bio sam uporan i odlučan.
- Babo, hoćeš li me zvati na ručak kad i vi ustanete?
- Hoću sine, ako Bog da, reče mi otac.
Sestre su u međuvremenu sklonile mangalu i prostrle veliki bijeli čaršaf nasred sobe, a na njega postavile siniju za večeru. Još malo pa će se upaliti kandilji na munari i zaučiti akšam. Babo je počeo postiti već na tri dana prije početka ramazana. Sjeo sam do brata Salke, na sećiju do prozora. Zagrljeni, uperena pogleda ka našoj džamiji, iščekivali smo da se upale kandilji.
Miris hrane i pržene halve nagna me da pogledam ka siniji. Sestre su već postavile sofru i u tom momentu začuo se ezan i upališe se kandilji.
- Uči - povikasmo Salko i ja uglas, sjedajući za siniju.
Babo je poslije večere i nakon što je otklanjao akšam, učio Jasin pred duše naših umrlih, a ja sam se smjestio pored prozora i slušajući oca gledao u upaljene kandilje na našoj munari.
Mislima sam bio u svom prvom danu posta, strahujući da ipak neću moći izdržati.
Hoću ako Bog da! Bog će mi pomoći. Hrabrio sam se, čvrsto vjerujući u uspjeh.
Ushićeno sam gledao na munaru, upaljene kandilje i zvjezdano, zimsko i  bez oblaka, vedro nebo. Mahalom je odzvanjala škripa snijega jer su komšije užurbanim koracima krenule ka džamiji. Bližila se  teravija. Sestre i brat Salko su otišli sa ocem, a ja sam ostao sa majkom, još uvijek sjedeći pored prozora.
- Hajde Mustafa na spavanje ako hoćeš da te budimo na ručak! Lezi rano, valja ti ustati prije zore - reče mi majka.
- Jesi li stvarno odlučio? Ako ne budeš mogo ustati, nećemo te dugo zvati!
- Jesam! Hoću - rekoh samouvjereno i čvrsto.
Iako sam rano legao, od uzbuđenja nisam mogao dugo zaspati. Plašio sam se da neću moći ustati kad me budu zvali.

Zaspao sam pomiješanih emocija. Strah, uzbuđenje, nadanje, ushićenje i sreća bili su razlog nedovoljno čvrstog sna. Iz tog polusna me prenulo lupanje po našem pendžeru.
- Juso! Juso! Juso, hajde na ručak! Hajde rođeni, vakat je - čuo sam glas spolja.
- Budni smo, hvala rođo - odazvao se moj otac.
Odmah sam ustao. To su vikači - prođe mi kroz misli.
Vikači su, pred ramazan izabrani ljudi, koji su zvali na rani sehur sve postače u Kozluku. Svaka mahala je imala svoje vikače, a ponekad su isti bili, u par mahala.
Nekada ranije je na  Legi, brdu iznad Kozluka, pucala “prangija" pozivajući na sehur. Ja se toga sjećam malo, kao kroz san, iako nikad nisam znao šta je ustvari prangija. Radi sigurnijeg buđenja i ustajanja,  neko je došao na ideju da se angažuju vikači, kako niko ne bi prespavao i ostao bez sehura.
Babo je već potpalio vatru. Pucketanje vatre i zveckanje suđa dodatno me je uspavljivalo. Onako pospan, sjeo sam za siniju. Nisam bio puno gladan ali sam zato bio toliko pospan da zamalo nisam zaspao za sinijom.
- Idi  ba Mustafa lezi, spava ti se. Drugi put ćeš postiti -  reče mi mati.
- Hoću ja da postim. Kad će to - upitao sam pospano i nestrpljivo.
- Sad će, evo gotovo je – čuh sestru Hajriju.
- Pojedi što više. Nema do sutra, do akšama - reče mi brat Salko.
Nakon što sam se najeo, ponovo sam legao i zaspao. Ovaj put čvrstim i bezbrižnim snom.
Spavao sam dugo i nije me probudio miris jutarnje kahve koju su moji roditelji zajedno sa komšilukom redovno ispijali svako jutro. Ali to jutro nije bilo kahve. Postilo se i tako će ostati, sve do Bajrama.
I ja sam postio!! Osjetih ponos, ali istovremeno pomisao na post probudi u meni i glad.
Ni slučajno, rekoh sam sebi. Kakva glad? Tek sam počeo postiti. Nije ni podne.
Pomisao da još ima dosta do akšama budila je u meni glad, ali i odlučnost da izdržim. Majka je, kao i svaka brižna majka, primjetila moju borbu sa samim sobom.
- Mustafa, ima djece koja prvi dan poste do podne, drugi do ikindije. Ako si puno gladan probaj tako - predloži mi majka.
- Ma nisam puno, mogu ja! A mislima mi prolaziše majčine riječi "makar do ikindije, pa sutra cijeli dan".

Dobro se utoplivši, uzeo sam saone i uputih se na plazanje na obližnju Legu, glavno zimsko sastajalište za plazanje u Kozluku. Spuštanje niz Legu na saonama, sličurama, ali i dobro uglačanim opancima i plastičnim čizmama, u najlon vrećama, pa čak i na merdevinama, posebno u doba školskog raspusta, bila je glavna dječija atrakcija, kojoj su se nerijetko pridruživali i odrasli. Put sa velikom uzbrdicom, bio je prepun djece i odraslih. Taj put vodi ka kozlučkim pašnjacima, livadama i šumskim posjedima.
Penjući se ka vrhu plaze, nisam mogao, a da se ne pohvalim svojim vršnjacima, da postim i da ću ako Bog da izdržati do iftara.
- Ja, ja, ja, kobajagi posti! A kad niko ne vidi, jede - reče Osman.
- Hahahahaha, postiš samo po noći, ko i ja - dodade kroz smijeh Meho.   De isplazi jezik. Ako je bijel, znači da postiš.
Isplazio sam jezik ponosno, koliko god sam mogao.
- Vidiš da postim. Samo se vi smijite, al ja postim - rekoh pomalo ljutito.
- E, a dokle ćeš izdržati – upita Bajazid.
- Do akšama, akobogda - rekoh.
- Šta se smijete? Mustafa makar proba.Vama krivo što vi ne postite, pa ga zafrkavate - reče im Mehmedalija.
Izbjegavao sam dalje hvalisanje i uživao u spuštanju niz Legu, zaboravivši i na post i na glad.
Podne je već odmaklo i bližila se ikindija.
Stalno trčanje uzbrdo nakon uživanja u spustu, te znojenje tom prilikom, probudilo je u meni žeđ. Veliku i jaku žeđ. Najednom sam bio toliko žedan da sam istog trena poželio da se napijem vode, ili još bolje, najmanje litar našeg kiseljaka. Zaboravio sam, i da postim, i da je Ramazan. Ali uživanje u plazanju spriječilo me je da odem kući, te sam tako zaboravio na žeđ. Nakon izvjesnog vremena, osjetivši hladnoću i mokre čarape, krenuo sam kući da se presvučem i ugrijem.
Ponovno sam osjetio žeđ, ali i glad. Ubrzao sam korak, požurivši kući da jedem.
Dok sam prolazio pored džamije, ugledao sam svog babu i komšije, Murata Uzunovića, Mustafu Čatića i hodžu Huskića, kako se priključuju većoj skupini ljudi pred džamijom, iščekujući ikindiju.
Uh! Ja gladan i žedan, a postim. Utom se začu ezan.
Izdržao sam do ikindije, probat ću vala još malo.
Došavši kući, promrzao, gladan i žedan, osjetio sam toplinu sobe koja u meni ponovo probudi žeđ.
- Haman ogladnio i ožednio – dobaci mi sestra Begzada, kad me je ugledala.
- Deder, prvo se presvuci, sav si mokar. Skidaj sve sa sebe. Što nisi prije došo - reče mi mati.
- Đe ti  je brat Salko?
- Osto je na plazi, plaza se – rekoh materi.

Dok sam prao noge u hamamu i presvlačio se, glad i žeđ opet me vratiše u stvarnost.
- Umotaj se dekom da se ugriješ, nisi trebo toliko dugo biti napolju - reče mi sestra Hajrija, vidjevši da izlazim iz hamama.
- Koliko ima do akšama - upitah, od gladi i žeđi, suhim i drhtavim glasom.
- Pa nema ni dva sahata, a ti jedi ako si puno gladan – reče mi mati.
- Ma vala ću izdržati i ta dva sahata - rekoh.
Umotan u deku, osjetio sam trnce po nogama koji su nagovještavali povratak topline u moje promrzlo tijelo. Pucketanje vatre u furuni, toplina sobe i deke, te umor od dugotrajnog plazanja, nagnali su me na drijemež.
Dok sam se otimao da ne zaspim, osjećao sam sve veću toplinu, a razgovor majke i sestara bio mi je sve udaljeniji.
- Jel to Mustafa nije izdržo postiti - iz polusna me prenu glas brata Salke.
- Bome jeste. Ali se i nauzeo zime. Vidiš da se smrzo. Što ga nisi prije poslo kući - u jednom dahu izgovori majka.

Kako se bližio sumrak, Potkraj je bio sve življi. Ispred svake kuće stojala je gomila djece, uprtih pogleda ka našoj džamiji i munari. Salko i ja smo izašli i pridružili se drugoj djeci u čekanju ezana. To iščekivanje povremeno je prekidano lažnim povicima.
Učiiiiiii!! Učiiiiii!
- Šutite djeco!! Ne lažite - stizala su upozorenja od starijih. Možete tako, ne daj Bože, nekog prevariti da se omrsi prije vremena!

Približavanjem akšama, mahala je bila sve punija.
Zavolio sam te dočeke, paljenja kandilja, ezan i  iftare, uvijek se  prisjećajući onih prošlogodišnjih.
Radosna dječija lica, radost na licima naših roditelja i komšija bila su toliko vidljiva da su svojim sjajem osvjetljavali sumrak u mahalama. Radost i sreća zračili su cijelim Kozlukom.

ALLAHU EKBER !!!ALAHU EKBER!!
Glasan i jasan početak ezana uz istovremeno paljenje kandilja na munari izazvao  je glasne povike iz mnogobrojnih dječijjih grla.
- Učiiii - uzvikivali su.
Ljepota ezana i dječiji povici slili su se u jedno!
Čim smo vidjeli da se pale kandilji i čuli ezan, Salko i ja smo, kao i sva djeca, utrčali u kuću uz povike: Učiiiii!!
Allahu Ekber ,Aaaaaaallllaaaaahu Ekber, odzvanjalo je mahalom koja je odjednom opustjela i utihnula bez dječije graje. Sokaci  su bili prazni, a kroz njih je hodio samo ezan, najavljujući nastupanje akšama i novog dana.
Gladan, žedan i ponosan, ušao sam u kuću i zauzeo mjesto za sinijom.
- Evo našeg postača - čuh svoju majku koja nije krila radost što sam izdržao.
- Mašala sine, prvo se napij vode – reče mi otac koji također nije krio sreću.
- Bogami je izdržao, iako nisam vjerovao da će izdržati - pohvali me i brat Salko.
Dok sam se mrsio pijući vodu, moje oči su lutale po siniji tražeći šta da uzmem i da se što prije najedem. Vidjevši moje poglede majka mi brižno reče: - Eh sad Mustafa, naučio si mašala postiti, ali moraš naučiti i poslije posta jesti. Majka zna da bi ti sad sve ovo pojeo. Brzo i puno. A to nije dobro, niti zdravo. Nego, deder ti malo tarhane, pa onda svega, samo pomalo. Ako vidiš da možeš još, onda opet pomalo. Bolje malo sačekaj, pa kad opet ogladniš, ti reci i mati će ti postaviti.
Iako sam bio mnogo gladan, poslušao sam savjet majke.
Elhamdulillah, rekoh nakon jela, uputivši se u hamam da operem usta i ruke.
- Mustafa, sine - čuh oca. Pošto si postio svoj prvi dan ići češ sa babom na teraviju da upotpuniš svoj post.
Trnci radosti su protutnjali kroz moje maleno tijelo jer sam volio ići na teravije. Ovo će biti prva koju ću klanjati nakon što sam ispostio svoj prvi dan ramazana.
Te zime  sam po prvi put, uz moj prvi post, okusio slast ramazana, mjeseca milosti, sreće, dobrote i vjerovanja u našeg Stvoritelja.


Rizvan Rizvić-Kozluk

 

kozlukonline.com