Header

Zločini u Lokanju: Tijela sinova, neka izmasakrirana

Na suđenju za zločine počinjene na području Zvornika, Državno tužilaštvo pročitalo je iskaze deset svjedoka koji su u međuvremenu preminuli a koji su govorili o saznanjima u vezi sa stradanjima članova njihovih porodica.

 

 Svjedoci Bego Salkanović, Bijader Jahić i Bego Islamović naveli su u izjavama da imaju saznanja da su njihovi sinovi stradali u julu 1992. na području zvorničkog sela Lokanj.

 

Salkanović je izjavio da je tijelo sina Senada prepoznao nakon razmjene posmrtnih ostataka, te istakao da je vidio da je sinovljeva lobanja razbijena tupim predmetom. Jahić i Islamović su također naveli da su vidjeli povrede na posmrtnim ostacima svojih sinova. Jahić je naglasio kako su neka tijela bila izmasakrirana.

 

“Saznao sam da mi je sin poginuo… Čuo sam da su poginuli tako što su dovedeni u Lokanj”, rekao je u svojoj izjavi i svjedok Sakib Đedović, koji je sina prepoznao kada su tijela donesena u Teočak.

 

I Šehra Mehmedović je izjavila da je tijelo sina, koji je bio otišao iz Jasikovca, prepoznala kada su posmrtni ostaci dovezeni u Teočak.

 

Fadil Ikanović je u izjavi iz 2012. naveo da sina Amira nije uspio nagovoriti u julu 1992. da ne ide iz mjesta Snježnice, a da je kasnije čuo da su neke osobe zarobljene, odvedene u Lokanj i ubijene. Sina je prepoznao nakon razmjene tijela, te je primijetio nekoliko rupa na njegovim grudima.

 

Za zločin počinjen u selu Lokanj sudi se Goranu Maksimoviću, Ljiljanu Mitroviću, Slavku Periću, Miletu Vujeviću, Vukašinu Draškoviću, Gojku Stevanoviću, Raji Lazareviću i Mići Manojloviću. Njima je na teret stavljen napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. godine. Sudi im se i za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u selu Lokanj.

 

Prema optužnici, Maksimović je bio komandir Interventne jedinice Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Ugljeviku, Mitrović njegov zamjenik, dok je Slavko Perić bio komandir Lokanjske čete Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici ove jedinice.

 

Prema iskazu Zumre Halilović, njeni sinovi Suvad i Senad su iz Teočaka krenuli “prema kapetanu Hajri”, a nakon nekoliko dana je čula da su zarobljeni. Prilikom prepoznavanja tijela vidjela je da su sinovi bili zaklani, odnosno da su im glave bile odvojene od tijela.

 

Ibrahim Nakičević je kazao kako su njegovi sinovi 14. jula 1992. krenuli s drugim osobama po naoružanje kod kapetana Hajre. Naveo je da je čuo da su ubijeni svi koji su uhvaćeni. Kada su posmrtni ostaci doneseni u Teočak, svjedok je vidio da je tijelo njegovog sina Hariza isječeno.

 

Seid Hasanović je rekao da je čuo kako mu je sin Mensur bio zarobljen i da ne zna ko je prepoznao njegovo tijelo, dok je Đulsa Bečić kazala da ne zna ništa konkretno o stradanju svog sina, te da nikada nije čula ko je mogao učestvovati u njegovom zarobljavanju.

 

Na ovom suđenju je pročitana i izjava Miće Tomića, koji je naveo da je 14. jula 1992. vidio grupu zarobljenih ljudi prekoputa magacina u Gornjem Lokanju, kao i tri nepoznate naoružane osobe, koje su bile izdvojile neke zarobljenike. On je rekao da mu je bilo naređeno da kopa jamu u blizine crkve.

 

Tomić je naglasio da mu nije poznato ko je naredio ni ko je učestvovao u ubistvu grupe zarobljenika prekoputa magacina, niti zna ko je naredio da se ubiju civili nedaleko od crkve.

 

Suđenje će se nastaviti 14. maja.

 

http://detektor.ba