Header

Niko ne dijeli Bosnu ako zločinu kaže da je zločin: Fašizam i svi bošnjački antifašizmi

Piše Sead Omeragić
Na protestnom skupu zbog mise za žrtve Blajburga nije bilo zastave BiH. Bile su zastave SFRJ, crvene marame, petokrake, sve bez ijednog obilježja BiH.

Da hoće otkriti svoje namjere HDZ bi rado poslao zahvalnicu za ovo što se događa u BiH.

Sve  to pripada njegovoj konačnoj izbornoj računici. Naravno da je trebalo javno osuditi upravo HDZ, koji je kao saborska većina zakazao misu za žrtve Blajburga u Sarajevu. Do sada je po svom običaju većinu svojih problema redovno izvozio u Bosnu i Hercegovinu, pa je to uradio i ovaj put. Umjesto da teret historijskog revizionizma i protesti odu na račun HDZ-a, koji je to pokrenuo u svoje predizborne svrhe, sve je otišlo na račun Katoličke crkve, gdje je obred bio
sakralna i završna činjenica.

Samo dan i po nakon mise i protesta u Sarajevu, 18. maja HDZ je, dakle, kao većina raspustio Sabor Hrvatske, kojim je neprikosnoveno upravljao četiri godine. I nikom ta činjenica nije bila sumnjiva u svim ovim sarajevskim dramama fašizma i antifašizma.

I opet smo se uvjerili i na protestima i na društvenim mrežama: Ponajviše Bošnjaci u javnim istupima svoju borbu dijele na dva antifašizma. Jedan je onaj iz Drugog svjetskog rata a drugi je ovaj od 1992. do 1995. To dvoje se odvaja kao da između stoji nekakva nepremostiva provalija. Ko da se radi o dvije potpuno različite činjenice i kao da je jedan narod postojao u Bosni 1941. a drugi 1992.

I tada 1941. i nedavno 1992. u ime velikosrpske i velikohrvatske politike, ustaške i četničke ideologije, ubijan je bošnjački narod i drugi patrioti ove zemlje, dijeljena ova naša Bosna i Hercegovina. Od familija koje su istrebljivane '41- '45., što je preživjelo i obnovilo život došlo na je na red od '92. do '95.

Ovaj zbunjeni narod je sve podijelio što se podijeliti dalo pa danas ideološki dijeli i antifašističku borbu. Gdje je blizu ideologija, tu u blizini je i stranačka određenost, tu su dresovi, boje dresova, jedni su „lijevi“, drugi su malo „desni“. I, ako niste primijetili, žrtve ste podijelili pa im odvojeno odajete počasti. Mnogi misle da je važniji onaj antifašizam četrdesetih jer je u partizanskim jedinicama bilo svih naroda. Bili smo zajedno i u devedesetim protiv velikodržavnih barbara i zločinačkih hordi, a kakvo nas je ratno huškanje pratilo dobro je ikako ostao kamen na kamenu, susjed uz komšiju i muž uz ženu u miješanim brakovima.

Bošnjaci koji ideološki stoje preko puta „lijevih“ su suštinom gurnuti „udesno“. Oni izjednačavaju partizane i komunizam, ideološki su protiv „lijevih“ i propovijedaju svoj antifašizam.

I jedne i druge slušam i gledam svakodneno, već godinama. Gledam kako se dva antifašizma tretiraju razločito, manifestiraju se posebno, demonstriraju pod svojim znakovljem. Premda su i fašizam iz Drugog svjetskog rata i nedavni fašizam devedesetih ubijali uz istu ideološku matricu mržnje i sa istim ciljevima velikodržavnog zla.

Najmanje je onih kojima je jasno da se uvijek radilo o jednom te istom fašizmu. Takvi poštuju i jednu i drugu borbu i njima su žrtve jedno.

O genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu pisali su uglavnom Srbi i Hrvati, poput Vlade Dedijera i Antuna Miletića, a žrtve za Ujedinjene nacije prebrojavali sa svojim timovima Srbin Bogoljub Kočović i Hrvat Vladimir Žerjavić. Po procentima stradanja populacije Bošnjaci su, nakon Jevreja, najveće žrtve Drugog svjetskog rada na tlu bivše Jugoslavije. Mnoge porodične tragedije ostale su neistražene i nepresuđene. Mnoge žrtve ni potomcima nisu pričale o fašizmu, pa je zločin postao gotovo nasljedan.

Bošnjaci ne znaju da je njihov doprinos i u partizanskim jedinicama bio izuzetno značajan. Zato je nakon '45. bilo: "Samo neka ne kolju“, a nakon '95. „Samo neka ne puca“. Niko ne dijeli Bosnu ako zločinu kaže da je zločin.

Kad danas Hrvati govore o zločinima komunističkog režima neka se sjete da su sa tim istim velikodržavnim Srbima u ratu devedesetzih sarađivali, krvavo dijeleći našu BiH i ubijajući njene građane.

Na drugoj strani, kad danas neki Bošnjaci govore o Hrvatima u pričama o Bleiburgu, neka se prisjete koliko je tih Hrvata u Sarajevu dalo živote u odbrani grada. Makar i koliko su Hrvati ovom gradu dali izuzetnih ljudi kroz historiju.
Zato treba preuzeti odgovornost za svoj život i opstanak naše djece na ovoj zemlji i pod ovim nebesima. Zato treba stati uz ovu državu, njenu budućnost.

U Titovo vrijeme doživjeli smo ogroman napredak i stvorene su ogromne vrijednosti. Sačuvan je mir, jačala pravna država. Kad je počela jačati nacionalna ravnopravnost „vratili“ su četnici i ustaše i njihova ideologija zla počela je novi krvavi pir devedesetih. Sjetite se da je rahmetli Alija Izetbegović govorio o ZAVNOBiH-u kao kontinuitetu BiH. I sjetite se da kad Dodiku i Čoviću spomente ZAVNOBiH kao da im zdrav zub vadite.

Reći ćete da vam se historija ponavlja, ali nećete to spojiti u jednu jedinu veliku nacionalnu i ljudsku tragediju i antifašistički ponos. Bar u Bosni je jednostavno prepoznati fašizam.

Historijske lekcije su stalne, kao što su većina ponavljači. I nigdje u svijetu nema zastare za ratne zločine i za odgovornost zločinaca. Niko ne dijeli Bosnu ako zločinu kaže da je zločin. Je li neka mudrost vidjeti da su kroz historiju zbog istih velikodržavnih zločinačkih ciljeva ubijani i progonjeni ljudi a dijeljena ova Bosna i Hercegovina?

Nije nikakva mudrost golim okom vidjeti da zlo, iako umorno, još uvijek maršira?

Predstavnici Bošnjaka, kao apsolutnih žrtava od 1992. do 1995., sa sudski dokazanim zločinima, nikada nisu upitali Sabor Hrvartske zašto već treću godinu ne raspravlja o jednoj međunarodnoj presudi za UZP koja je osudila vojni i politički vrh države Hrvatske za agresiju i zločine u BiH? Imaju sve činjenice i dokazi u dva međunarodna suda. Imaju presude za brojne zločine, za genocid na dva stalna svjetska suda.

Postoji velika istina čak i u presudi Svjetskog suda pravde, koju ni mnoge bošnjačke intelektualne „veličine“ (o političkim da ne govorimo) nisu ni pogledali, a kamoli proučili. Imate gotovu, jasnu i glasnu međunarodnu pravdu o
onome što se desilo od '92. do '95., što ste svojim očima četiri godine gledali i u strašnim mukama proživjeli.

Pravo je čudo kako oni isti koji su vam četvrt vijeka govorili da je Hag zavjera protiv Srbije i Hrvatske, danas efikasno i jeftino prodaju teorije zavjere protiv dojučerašnjih prijatelja BiH. Hrvatski sabor je od devedesetih godina otvoreni, državni pokrovitelj žrtava Blajburga pa i onih crnih košulja što su donedavno slobodno šetali Austrijom. Srbija desetljećima otvoreno rehabilitira četništvo i takvog zločinca poput Draže Mihailovića, počinitelja genocida nad
Bošnjacima, uzdiže u antifašistu.

Zašto mi svoju veličanstvenu antifašističku borbu četrdesetih i devedesetih, ni svoje nevine žrtve nismo u stanju tretirati po ljudskim i Božijim zakonima. Krivicu snose oni koji moraju sve istražiti i nepresrtano narodu pokazivati istinu. Danas bi epidemilozi rekli: A stručno mišljenje?

nap.ba