Header

Sumnjiva uloga međunarodne zajednice u 'olujnoj' Bosni i Hercegovini

Od krvavog raspada Jugoslavije do današnje situacije u kojoj Bosnom i Hercegovinom vlada anarhija i strah, međunarodna zajednica vukla je sumnjive poteze i igrala opasne igre. Nekada javno, nekada iz sjene.

Piše: Rasim Belko


Kreirala su se rješenja za mirnu disoluciju BiH od Jugoslavije, crtale karte i pravili lanovi. Svim procesima s početka ‘90-ih rukovodile su diplomate, činovnici i lobisti međunarodne zajednice.

Fotografije i videosnimci posljedica takvog ponašanja stranaca obišle su svijet. Krv je zamutila bh. rijeke, a sukob ostavio rane koje će boljeti i generacijama poslije. Nedosljednost i sumnjivi planovi svjetske zajednice nastavljeni su i u vihoru ratnih sukoba. Žrtvi su embargom svezali ruke, a zločincu pustili da se iživljava i testira svu moguću snagu svojih oružja i oruđa.

Rezultat takve politike svjetskih sila je GENOCID, praćen velikim brojem ratnih zločina, silovanja, etničkog čišćenja, logora, urbicida…

Kada se žrtva i pored svezanih ruku uspjela odbraniti i počela oslobađati svoje domove od tuđina, uslijedila je nova licemjerna akcija međunarodnih moćnika. Desio se Dejton. Mirovni pregovori i Mirovni sporazum. Rat je zaustavljen. Zapravo, zaustavljeno je prije svega napredovanje Armije RBiH, u vremenu kada je postala jača od onih koji su Bosnu i Hercegovinu željeli podijeliti. Zaustavljen je i rat, ali u značenju koje predstavlja oružani sukob.

Sve drugo je ostalo isto. Isti neprijatelji i neslaganja. Politika koja želi Bosnu i Hercegovinu dijeliti nije zamrla, samo je promijenila igru koja vodi ka istom cilju. U tome im je opet pomogla međunarodna zajednica, koja je prilikom kreiranja Mirovnog sporazuma na jedan entitet dala ekskluzivitet jednom narodu kroz ime Republika Srpska.

Od Mirovnog sporazuma do labirinta evropskih i NATO integracija Bosna i Hercegovina potrošila je skoro dvije i po decenije. Izbori, pregovori, razgovori. Novi sporazumi i još novije prevare. Osim neodgovornih politika i kleptomanskih elita, Bosnom i Hercegovinom prodefilirali su strani činovnici oličeni u visoke predstavnike.

U Uredu visokog predstavnika smjenjivale su se različite glave i još različitije politike. Sve glave kad se saberu moglo bi se zaključiti da je samo u jednom slučaju ovaj Ured opravdao svoje postojanje. Jedino je pokojni Paddy Ashdown koristio date mu ovlasti, kako bi političare u našoj zemlji disciplinirao, a djelovanje politike usmjerio na put za bolje stanje društva i bolji život građana. Ujedno i za naprednu BiH, pa ga zbog toga mnogi i ne vole.

Ostali su ili spavali ili mislili kako da se okoriste.

Tako danas imamo situaciju u kojoj jedan od bivših visokih, danas šef slovačke diplomatije Miroslav Lajčak svojim se djelovanjem upliće u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Dok Lajčak u Bratislavi okuplja lidere dva naroda i priča kako radi u interesu BiH, dok Valentin Inzko, s pozicije na kojoj je dužan voditi računa o provedbi Dejtonskog sporazuma, ne čini ništa osim izražavanja zabrinutosti. Zanimljivo je kako se u dijelu javnosti špekuliše da Lajčak uzima novac za lobističko djelovanje, što možda i nije daleko od istine. No, pitanje je koji je motiv uspavanom Inzku da ne reaguje, čak ni onda kad se krhki mir dovodi u pitanje.

Opčinjen jednim od najoriginalnijih domaćih proizvoda, Inzko je zaboravio da se bonske ovlasti koriste kada se mir, država i poštivanje Mirovnog sporazuma dovedu u pitanje.

A šta je nepoštivanje međunarodnih i domaćih presuda nego narušavanje sistema.

Evropski moćnici poručuju da je dogovor prepušten bh. političarima. Možda je i logično da im se prva runda tih pregovora prepusti, ali ako im dvije decenije prilika za dogovor nisu poslužile svrsi, šta se onda može očekivati.

Politika u Bosni i Hercegovini već je godinama konstanta sukoba i mimoilaženja. Posljednjih godina udružile su se politike koje Bosnu i Hercegovinu smatraju nemogućom i pokušavaju osigurati neke nove cjeline, opet s ekskluzivitetom za jedan narod. Takve snage, oličene u Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću koriste svaku priliku da uspore i ono malo napretka Bosne i Hercegovine. Naspram njih nalazi se Bakir Izetbegović, koji se u načelu zalaže za uspješnu i prosperitetnu državu, ali nije dorastao igrama prethodno pomenutog dvojca.

U takvoj situaciji očekivati dogovor isto je kao da kladite u pobjedu Bracine Vrbanjuše protiv minhenskog Bajerna.

Bosanskohercegovačke političke “zvijeri” dodatno draže i regionalni centri moći, koji u javnim istupima podržavaju BiH, ali u međunarodnom djelovanju nastoje držati kontrolu nad svim procesima koji se u Sarajevu odvijaju.

Zagreb ne posustaje u svojim nakanama da dokaže izmišljenu tvrdnju o Bosni i Hercegovini kao terorističkom leglu i samim tim opasnosti po Evropu. Beograd s druge strane, kontrolisanjem Milorada Dodika uspijeva opteretiti put države u poluratnom stanju ka NATO-u. I Zagreb i Beograd ni milimetra nisu odustali od dogovora iz Karađorđeva, samo su promijenili sredstva za ostvarenje cilja.

I dok poslušnici Beograda i Zagreba iznutra podrivaju opstojnost Bosne i Hercegovine, Evropska unija i NATO traže da takva zemlja sama iznese reformski put kako bi im se priključila.

Teško je povjerovati da lideri EU i NATO-a ne znaju da je Srbiji i Hrvatskoj cilj držati Bosnu i Hercegovinu što dalje od ove dvije organizacije. Jer, onog trenutka kada se BiH približi ili priključi EU i NATO-u, planovi Zagreba i Beograda da čerupaju BiH zauvijek će otići u prošlost. Tamo i pripadaju.

 

nap.ba