Header

Uoči izricanja pravosnažne presude Karadžiću:Poker haških asova

Historija će pokazati da su oni svojim radom, odnosom prema počinjenim zločinima i onome što se dešavalo tokom rata u BiH, ali i svojom posvećenošću, udarili pečat, ne samo radu Tužiteljstva (ICTY-a), nego i samom Haškom tribunalu.

Svi oni su, na osnovu raspoloživih dokaza, smatrali da je na području bivše SFRJ bio međunarodni sukob, odnosno da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni sukob, ili, kolokvijalno rečeno, agresija. Prvo agresija SRJ – Srbije na Republiku Hrvatsku, a zatim agresija s jedne strane Srbije, a s druge strane Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Niz je haških presuda koje govore o tim sudskim nalazima i koje su jedna od najviših vrijednosti koje je proizveo ICTY.

Nevjerovatna upornost i beskompromisnost glavnih haških tužitelja – Louise Arbour, Carle del Ponte, Richarda J. Goldstona i Sergea Brammertza – veoma često je bilo potpuno suprotno onome što je radila međunarodna politika koja nikada do kraja nije prihvatila ICTY. Oslonjeni isključivo na “dobru volju” država međunarodne zajednice, i suočeni s blokadama i opstrukcijama svih vrsta iz država nastalih raspadom SFRJ, glavni haški tužitelji počesto su posezali za političkim pritiscima i političkim ucjenama kako bi realizirali svoje mandate.

Bez vlastitih mehanizama (kojim bi radili na terenu i hapsili i privodili optužene), kontinuirano pritisnuti nedovoljnim finansiranjem i međunarodnim političkim dilovima i svojih osnivača, glavni tužitelji su često bili don kihoti zamišljene međunarodne pravde.

Optužnice za genocid

Ostat će zabilježeno da je prilikom podizanja (prve) optužnice protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladićca 1995. godine Richard Goldstone došao u verbalni sukob sa tadašnjim generalnim sekretarom UN-a Butrosom Galijem koji je smatrao da mora biti upoznat sa svakom optuznicom, a u ovom slučaju je “prekorio” Goldstonea što ga nije obavijestio o optužni protiv Karadžića i Mladića.

O odnosu predstavnika međunarodne politike prema Haškom tribunalu Goldstone je govorio u svojoj knjizi: “Krajem jula 1994. sam izabran od strane Vijeća sigurnosti za glavnog tužitelja Tribunala u Haagu. Te sedmice bivši britanski premijer Edward Heath bio je na privatnom odmoru u Cape Townu. Sir Anthony Reeve, britanski ambasador, pozvao me je na mali prijem kako bih se sreo s Heathom. Kad sam stigao ambasador je pomenuo Heathu da sam upravo ja imenovan za tužitelja za procesuiranje ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije. On me je pitao: ’Zašto ste prihvatili takav smiješan posao?’ Heath je rekao da ako ljudi žele da ubijaju jedni druge, i sve dok to ne rade u njihovoj zemlji, to nije njegova briga i ne treba da bude briga britanske vlade. U to vrijeme me njegovo mišljenje uplašilo, ali sam brzo shvatio da je on iskreno navodio ono što su mnogi vodeći političari u većini zapadnih zemalja govorili privatno i ono što mnogi od njih  vjeruju.”

Louise Arbour je više puta prozivala međunarodnu zajednicu za opstrukcije, prevashodno u hapšenju optuženih. Upravo njen “izum” su zapečaćene optužnice koje su napravile dar-mar, ne samo političkim strukturama SFRJ, nego i kod predstavnika međunarodne zajednice koji su smatrali da se tako potkopava Dejtonski mirovni sporazum.

Arbourova je bila tužiteljica koja je optužila Slobodana Miloševića za zločin na Kosovu, a Haško tužiteljstvo je naknadno proširilo optužnicu protiv Miloševića za genocid u BiH, te za počinjene zločine u Hrvatskoj, koja je rezultirala tzv. međupresudom po kojoj je Milošević proglašen odgovornim za genocid u BiH, prije nego je umro u pritvoru.

Goldstone je optužio Karadžića i Mladića za genocid i u Srebrenici, a Arbourova Radislava Krstića za genocid koji je potvrđen 2001, a onda i 2004. godine u drugostepenom postupku kojim je predsjedavao sudac Theodor Meron. Sve ostale optužnice za Srebrenicu podigla je Carla del Ponte. Još je jedan kuriozitet vezan za Del Ponteovu – samo je ona podigla optužnice protiv političkog i vojno-policijsko-obavještajnog vrha (u BiH, ali i Srbiji i Hrvatskoj), uključujući genocid protiv Slobodana Miloševića i druge zločine u BiH. U vrijeme Arbourove podignuta je optužnica protiv Željka Ražnatovića Arkana iz Beograda, ali samo za zločine počinjene u Sanskom Mostu.

Veoma je važno naglasiti da je upravo održani kontinuitet između ovo četvoro tužitelja u postupanju, u najvećoj mjeri osigurao da svi optuženi budi privedi pravdi. Pri tome ne treba zaboraviti da je jedino posljednjem haškom tužitelju Sergeu Brammertzu, koji je stupio na dužnost u januaru 2008. godine onemogućeno da podiže optužnice protiv osumnjičenih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, jer je već od 2005. godine Vijeće sigurnosti UN-a svojim rezolucijama zaustavilo dalje podizanje optužnica u ICTY, zahtjevajući da se svi procesi okončaju do 2010. godine. Brammertz je od 2008. do okončanja rada Haškog tribunala, 2017. godine, bio tužitelj kojem je Vijeće sigurnosti oduzelo osnovnu djelatnost, ali će mandat Sergea Brammertza ostati, između ostalog, zabilježen i po tome što su u njegovom mandatu uhapšeni svi preostali bjegunci, uključujući Karadžića i Mladića.

Agresija na BiH

Šta je zajedničko od početka rada Haškog tribunala, do završetka, za četvoro tužitelja kad su u pitanju vođenje istraga, politike optuženja i vođenje procesa i suđenja. Svi oni su smatrali, na osnovu raspoloživih dokaza, da  je u BiH počinjen genocid nad bosanskim muslimanima i hrvatima i politikom podizanja optužnica i dan danas se u procesima protiva Karadžiža i Mladića dokazuje da je u BiH počinjen genocid počevši od 1992. i zaključno sa Srebrenicom 1995.

Svi ovi tužitelji su posebnu pažnju poklonili genocidu u Srebrenici. Svi oni su, na osnovu raspoloživih dokaza, smatrali da je na području bivše SFRJ bio međunarodni sukob, odnosno da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni sukob, ili, kolokvijalno rečeno, agresija. Prvo agresija SRJ – Srbije na Republiku Hrvatsku, a zatim agresija s jedne strane Srbije, a s druge strane Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Niz je haških presuda koje govore o tim sudskim nalazima i koje su jedna od najviših vrijednosti koje je proizveo ICTY.

Silovanje nad Bošnjakinjama kao ratni zločin i zločin protiv čovječnosti je zajednički stav svih glavnih tužitelja. Vremenom se pred Haškim tribunalom razvijao i udruženi zločinački poduhvat, kao oblik krivične odgovornosti, i primjenom UZP-a samo je nastavljena praksa već dokazanih činjenica iz slučaja Tadić, Čelebići, Blaškić, Kordić, gdje je jasno utvrđen međunarodni konflikt u BiH – agresija na BiH, a UZP je postao sastavna odrednica većine završnih optužnica pred ICTY. Veoma je važno naglasiti da je UZP Slobodana MIloševića, Karađića, Mladića i drigih utvrđen u slučaju Martić koji je obuhvatao i zločin u BiH.

U pet presuda je utvrđena agresija Hrvatske na BiH i sva tri glavna tužitelja s pravom podizanja optužnica – podsjećamo, Brammertzu je to onemogućeno, ali je do kraja zastupao tezu Tužiteljstva u suđenjima – smatrali su da je Hrvatska agresor i da je imala namjeru djelimične okupacije Bosne i Hercegovine. Optužnica Del Ponteove protiv Prlića i dr. kada se po prvi put uveo UZP protiv čelnika HRHB, i presuda kojom je utvrđena i agresija i UZP  finale je kojim se završio rad ICTY-a.

Iako pojedinci pokušavaju napraviti spekulacija da je, navodno, Republika Hrvatska u Haagu “gore prošla od Srbije” mora se konstatirati da niti jedan glavni tužitelj (od tri s pravom podizanja optužinica – Goldston, Arburova i Del Ponteova) nije podigao niti jednu optužnicu protiv i jednog dužnosnika iz Hrvatske. Tuđman, Šušak i Bobetko su umrli, ali utvrđivanje UZP-a u slučaju Prlić nameće kao osnovu da je Hrvatska, navodno, kažnjena. S druge strane, UZP je utvrđen kada su u pitanju Milošević, Karadžić i Mladić (slučaj Martić), a optužnice su podignute protiv predsjednika Srbije, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, šefova obavještajnih službi. Istovremeno presuda Tadić, koja je prva i najznačajnija presuda na ICTY, ne samo da je utvrdila agresiju Srbije na BiH, nego je na najjasniji način objasnila  način kontrole zvaničnog Beograda nad srpskim i političkim snagama u BiH. Uz to, presuda Tadiću je srušila tzv. test Nikaragva zbog čega se, između ostalog, još uvijek vodi kao jedna od najznačajnijih presuda međunarodnog prava u kojoj je utvrđena agresija Srbije.

Posvećenost tužitelja

Sve pravosnažne presude u kojima je utvrđen međunarodni konflikt, odnosno agresija Srbije i Hrvatske na BiH, zatim UZP srbijanskih dužnosnika s pojedincima iz BiH donesene su u vrijeme Carle Del Ponte. U vrijeme Sergea Brammertza utvrđen je UZP hrvatskih dužnosnika s pojedincima iz BiH, ali i UZP (slučaj Martić) koji je obuhvatio UZP na čelu sa Slobodanom Miloševićem koji je uključivao i srpske vođe iz BiH (Karadžić i Mladić) i rukovodstvo tadašnje Republika Srpske Krajine, koja je bila formirana na području Hrvatske.

Poker asova je rukovodio sa stotinama istražitelja i tužitelja, od kojih su skoro svi vjerovali u ono što su radili i koji su dokazivali ono što se i dalje dokazuje – da je počinjen genocid i van zaštićene zone Srebrenica. Danas više nego ikada se očekuje presuda protiv Karadžića, odnosno da li će biti dokazano i nešto što su, za razliku od tuđitelja, sudije od početka smatrale da se nije desilo, a to je genocid i 1992. Nažalost, sudska praksa na ICTY koliko je dobra, i koliko su žalbene sudije ograničene u mijenjanju sudske prakse, toliko je i loša u odnosu na sudske presude. Naime, od presude protiv Jelisića kada je izgubljena prva i možda najvažnija bitka za dokazivanje da je genocid počinjen u Brčkom, donoseno je niz presuda, od Stakića, Brđanina, Krajišnika... u kojima poker asova nije uspio. No, ostat će zabilježeno u međunarodnom pravu, ali i u historiji, s koliko posvećenosti je Tužiteljstvo ICTY smatralo, i dokazivalo, da je u BiH počinjen genocid 1992-1995. i ko su agresori na BiH. Ovi ljudi i zaslužuju da ostanu zapamćeni i da njihova imena budu upisana velikim slovima.

***

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija je 28. novembra 2007. godine imenovalo Sergea Brammertza na funkciju glavnog tužitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Ovu dužnost je preuzeo 1. januara 2008. Vijeće sigurnosti ga je ponovo imenovalo na istu funkciju 14. septembra 2011. godine, a 29. februara 2016. imenovalo ga je na funkciju tužitelja Mehanizma za međunarodne krivične sudove.

Carla Del Ponte: bila je haška tužiteljica od 15. septembra 1999. do 2007. Rođena je 1947. u Luganu, Švajcarska.

Louise Arbour: bila je haška tužiteljica oktobra 1996. do  septembar 1999. Rođena je 1947. u Montrealu, Quebec, Kanada. Dala je ostavku kako bi prihvatila imenovanje na dužnost u Vrhovnom sudu Kanade.

Richard J. Goldstone, bio je tužitelj ICTY od  augusta 1994. do  oktobra 1996. Rođen je 1938. u Južnoj Africi. Od 1991. do 1994. bio je predsjedavajući Južnoafričke istražne komisije u vezi s javnim nasiljem i zastrašivanjem, koja je postala poznata kao Goldstoneova komisija. (Ramon Escovar Salom iz Venecuele bio je imenovan za prvog tužitelja ICTY-a u oktobru 1993. Dužnost je trebao preuzeti u februaru 1994. Međutim, Escovar Salom je podnio  ostavku prije nego što je uopće preuzeo dužnost. Graham Blewitt je bio vršitelj dužnosti tužitelja do postavljenja Richarda Goldstonea.)

Piše: Dženana Karup Druško

(Avangarda.ba)