Header

Duraković: Destabilizacija Irana je strateški interes cionizma

Piše:Esad Duraković

Tektonski politički poremećaji na Bliskom istoku, posebno od „arapskog proljeća“ naovamo, ulaze u novu fazu ozbiljnim pokušajem destabilizacije Irana kojoj smo svjedoci ovih dana.

To je bilo za očekivati, i to sam najavljivao već neko vrijeme. Nažalost. Ne treba sumnjati – također nažalost – da se stvari neće završiti na ovome sve dok se, eventualno, ne realiziraju glavni geostrateški ciljevi stranih sila koje u regiji servisiraju cionističku politiku.

 

Ovih dana, povodom demonstracija u Iranu, možemo često slušati „političke analize“ koje se uglavnom ili isključivo usredsređuju na „unutarnje uzroke“ demonstracija u Iranu, pa se, među glavnim uzrocima, navode unutarnji socijalni razlozi, pomanjkanje demokratije (taj lažni argument kojim neke zapadne zemlje redovno argumentiraju svoje uvođenje haosa) i td. Takav analitičarski  pristupi su samo djelomično osnovani, ali  im izmiču glavni razlozi „bunta“ koji su na drugoj strani.

 

Istina je da Iran ima unutarnjih problema socijalne naravi, ali se uglavnom ne spominje činjenica da su i ti problemi u najvećoj mjeri posljedica višedecenijske blokade pod kojom svjetska zajednica (ma šta ona bila) drži Iran. Nužno je imati to u vidu. Teokratska vlast, naravno, ne odgovara nekima u Iranu a ni mnogima na Zapadu koji ne mogu shvatiti da u nekim kulturama naprosto nije moguća demokratija, recimo, britanskoga tipa.

 

Drugim riječima, izvjesni unutarnji razlozi nezadovoljstva u Iranu u velikoj mjeri su posljedica svekolike i veoma duge zapadnjačke blokade te zemlje: cilj blokade jest stvaranje unutarnjeg nezadovoljstva da bi se time cijela zemlja uvela u destabilizaciju koja je krajnji cilj. Upravo to se sada događa. S druge strane, premda je Iran pod sankcijama, on uopće nije nedužan u ratovima na Bliskom istoku: u Jemenu, u Siriji, u Iraku naročito, Liban je već dugo na ivici rata i td. Dakle, Iran kao regionalna sila ima ozbiljne ideološko-religijske motive, ili religijsko-političke motive za izvjesnu (šiitsku) hegemonizaciju na Bliskom istooku i u tome se sučeljava s moćnim faktorom nestabilnosti a koji se naziva Saudijskom Arabijom. Tragedija je u tome što ni jedni ni drugi ne vide da međusobnim rivalitetom i uništavanjem rade isključivo za najmoćniju silu na Bliskom istoku – za interese Izraela kojeg vodi cionistička ideologija i politika.

 

Time dolazimo do glavnog faktora u pokušaju destabilizacije Irana. Naime, Iran i Turska su jedine dvije preostale regionalne sile koje smetaju cionističkom komoditetu i perspektivi. Saudijska Arabija je izvrstan saveznik cionizma i SAD koje su servis cionističke politike na Bliskom istoku i samo zato još nije vrijeme za pokušaj destabilizacije Saudijske Arabije. (Iako je na tlu Afrike, Egipat je, kao vrlo važna zemlje, uveliko već američki vazal.) Tursku su već uveli cionistički i zapadnjački interesi u velike probleme, pri čemu je korišten uvijek isti scenarij: destabilizacije iznutra; angažiranje unutarnjih faktora nezadovoljstva. Sad je na redu Iran koji je u sukobu s nešiitskim zajednicama i politikama na Bliskom istoku, ali je on ozbiljna prijetnja i cionističkim interesima, i to je glavni razlog zašto se drži pod sankcijama i zašto se sada destabilizira. Spoljnji faktori destabilizacije – a oni su, ponavljam, u ovome slučaju ključni – znaju da je Iran zemlja s velikim ekonomskim i ljudskim  potencijalima, zemlja čiji narod je izuzetno osviješten pa u skladu s tim i relativno homogeniziran, s punom sviješću ponosan na svoju prebogatu i predugu tradiciju i td. Osim toga, on ima i vrlo važnu stratešku dubinu koja je važna u slučaju izravnog napada, i td. Zato ga ne napadaju direktno, nego ga oslabljuju sankcijama, pri tome naoružavaju Saudijsku Arabiju da bi ona iscrpljivala Iran po zemljama Bliskog istoka, a sada ga nastoje destabilizirati i iznutra – po već provjerenoj metodi kojom su u svijetu obarani režimi i uništavana čitava društva. Riječ je, očigledno, o sinhroniziranim aktima destabiliziranja relativno snažne i vrlo važne zemlje na Bliskom istoku koja, uz sve navedeno, više od bilo koje arapske zemlje zagovara interese Palestinaca.

 

Dakle, političke analize aktualnih demonstracija u Iranu kao unutarnjeg nezadovoljstva i potrebe za demokratiziranjem društva, za više socijalne pravde i td., ne zahvaćaju suštinu stvari, jer su glavni faktori destabilizacije izvan samog Irana: destabiliziranje tako važne zemlje nužno je gledati u jednom širem, posebno u regionalnom kontekstu – u kontekstu totalne destrukcije Bliskog istoka a što se realizira u skladu s interesima politike cionizma koju tako srčano i svestrano artikulira predsjednik Trump.

 

Nap.ba